Intervju: Tvorci Nove države Hrvatije 2033.: Kako, zašto i za koga?

Na sajtu Magazina Gradske knjižnice Rijeka osvanuo je intervju s autorima zbirke “Nova država Hrvatija 2033”. Evo izvatka iz mog dijela intervjua.

O zbirci kratkih priča “Nova država Hrvatija 2033.” pisano je već nekoliko puta na nekoliko mjesta. Dojmovi koje je zbirka proizvela itekako su vidljivi i oslušljivi…
Baveći se osjetljivim temama nacionalnih, vjerskih i inih manjinskih diskriminacija, ova zbirka distopijskog štiva ponajprije problematizira hrvatsku svakodnevicu. Distopijske priče čitaju se kao literarni odgovor na splet društvenih zbivanja, a “Nova država Hrvatija 2033.” stoji kao svojevrstan popis zbivanja koja su, sada već u formaciji čvora, obilježila noviju hrvatsku povijest. Razgovarali smo s nekoliko autora čije se priče nalaze u korpusu zbirke. Kroz pitanja o samim pričama, ali i o motivima iza njihovih fabula, kao i o osobnim utiscima, autori rasvjetljuju neke nejasnoće na koje se neki čitatelji ove zbirke ponegdje pozivaju.
Priča koja otvara cjelinu zbirke, a stoga i najavljuje tematski pješčanik u koji su autori stavljeni svojim angažmanom, priča je Zorana Žmirića. Žmirićev “Lanac” uprizoruje sve elemente proze čija je radnja smještena u distopijski setting: totalitarni oblik javne vlasti, tehno-instrumentalna vizija svijeta, futurizam, neki oblik subvertivnog djelovanja junaka, odnosno antijunaka. Žmirića smo upitali o izvedbenosti pisanja njegove priče – kako je bilo pisati. Prvo, s obzirom da je postojao rok, drugo, s obzirom na tematski okvir zbirke, i treće, u odnosu na mnoštvo starijih i novijih tema u hrvatskom javnom prostoru.

Z. Žmirić: Vremena je bilo dovoljno, punih mjesec dana, tako da sam vrijeme dobro rasporedio. Nije bilo teško, bilo je poticajno. Posebno zbog kreativnog procesa koji je išao simultano s ostalim autorima. Motiv koji me uvijek i iznova inspirira jest odnos pojedinca i okruženja. Kad je o pisanju riječ, mene politika ne zanima. U svim svojim pričama i knjigama bavim se isključivo jednim pitanjem – tko smo mi? Daleko mi je izazovnije staviti lik u nesvakidašnju situaciju i kroz njegove postupke zapitati čitatelja što bi on učinio. Tako je bilo i u radu na ovoj priči.

U Žmirićevom “Lancu”, kao i u pričama drugih autora, društvena (ne)prilika o kojoj se piše samo stvara uvjete kako bi se jasnije skicirao slučaj pojedinca. “Lanac” stoga na svojoj površini prikazuje kastinsko društvo koje snažna uporišta ima upravo na nacionalnim i vjerskim diskriminacijama, a koje upravo naše sadašnje društvo u novije vrijeme snažno živi. Od internetskih foruma i sportskih tribina, do službenih političkih retorika – svi javni prostori u Hrvatskoj razmišljaju u konceptima i ograničenjima upravo vjerskih i nacionalnih okvira. Žmirić objašnjava na koji sve način današnje društvo perpetuira te dihotomije, a koje imaju potencijal da nas odvedu do točke koju opisuje u svojoj priči.

Z. Žmirić: U Lancu se ne bavim sistemima, klasama, slojevima… Oni su samo kulisa na čijoj pozornici je pojedinac. Zanima me isključivo čovjek i njegovo ponašanje u određenim okolnostima. Ne vidim razliku između bilo kojeg sistema, polarizacija lijevo ili desno čini tek nijansu, meni nedovoljnu za priklanjanje. Sloboda ne postoji, ona je privid. Vjerujem u ljude, svejedno mi je tko je s koje strane ako u njemu postoje ljudske vrijednosti. Sistem je hladan i proračunat. S čovjekom možeš dogovoriti sve, sa sistemom ništa. O tome sam pisao i u Lancu. Osnovna ideja koju sam provukao kroz priču kaže: “Jednom kada ga dresiraš, narodu je svejedno tko mu drži lanac.”

U kojoj je mjeri, stoga, moguće razarajuće djelovanje prema totalitarizmima, ali i mikrofašizmima koje susrećemo na svojoj dnevnoj bazi? Je li subverzija totalitarizama smislena, nužna, potrebna ili besmislena?

Z. Žmirić: Ovo pitanje pretpostavlja otpor prema nekakvim sitnim devijacijama na koje nailazimo u društvu, no pogledajmo stvari iz ovog kuta. Totalitarizam uvjetuje političko uređenje u kojemu se društvo gura na rub oduzimanjem ljudskih prava, kontrolom medija, represijom nad slobodnom misli, kolapsom morala, raslojavanjem društva i pretvaranjem naroda u podaničko stado…
Pa osvrnimo se oko sebe i pitajmo se živimo li danas u drugačijem svijetu? Je li danas lice totalitarizma doista vidljivo samo kao povremeno ukazanje ili je u nekom parfimiranom i uglađenom obliku ipak prisutnije? Pojedincima se u Hrvatskoj na prevaru otima imovina, premlaćuje ih se, siluje i ubija, pravosuđe ne čini ništa. Političke stranke imaju svoje medije. Ako se sukobiš s nekim političarom, imaš šansu završiti na psihijatrijskom vještačenju. U državi ne možeš doći ni na mjesto predsjednika amaterskog sportskog kluba ako nemaš politički pedigre. Svi saborski zastupnici, lijevi, srednji i desni, suglasni su da im plaća treba ostati 35.000 kn. Svega njih sedam glasovalo je da bi i s 28.000 kn mogli preživjeti mjesec i sve to dok se s leđa naroda guli posljednji sloj kože. Dakle, živimo u društvu u kojemu sinkronizacija s političkom vlašću donosi benefite, opozicijski stav se gura u drugi razred, a sama vlast je neosjetljiva na životne uvjete ljudi koji su ih izabrali da o njima skrbe. Po čemu je to u svojoj osnovi drugačije od usklađenosti opijenog naroda s njegovim vođama u vrijeme Hitlera ili Staljina? Između totalitarizma i današnje demokracije razlika je tek u tome što je ovaj današnji sustav sofisticiran. Lukavo nas ostavlja u uvjerenju kako je pojedinac važan, kako ga se nešto pita i kako njegov glas nešto znači. No jedino što je sustavu kod pojedinca važno jest njegova kupovna moć.
Narod bi se nekad podčinio strahom, danas dužničkim ropstvom. Nekad bi se zemlju pokorilo vojskom i oružjem, danas bankama i novcem. Nekad se za pedalj zemlje lijevala krv daleko od svog doma, danas se ciljanu zemlju zaduži, banka im se instalira u monetarni sustav, a vojska postavi na granicu da čuva kapital. „Dobar dan, ako nemate novaca, tu je euro, a odmah za njim i NATO.“ Ukratko, mi već živimo u svojevrsnom totalitarizmu, u mentalnom logoru u kojemu smo svedeni na resurse. Današnji menadžeri, nekadašnje službe za raspodjelu radnih mjesta otvoreno i bez srama nazivaju „odjelima za ljudske resurse“, a zna se što je resurs – izvor prihoda i iskoristivi potencijal. Dakle, da, nužna je i potrebna subverzija, ne onih sitnih natruha totalitarnog sustava, već svakog sustava kontrole, uključujući i ovaj u kojemu se nalazimo. No tome prethodi podizanje svijesti u narodu, a to je ono najteže jer je sve oko nas ustrojeno tako da ljudi ne razumiju ni što to znači, a kamo li da su voljni pokrenuti se i učiniti nešto za sebe. Kad ljudi osvijeste da se sve političke struje u društvu mole istom bogu – kapitalu, i da imaju samo jedan cilj – moć, moći ćemo razgovarati o subverziji sustava.
No to se ne postiže čekajući da nam prekipi, revolucijom i nasiljem. To se postiže malim koracima na osobnom planu, odlukom da promijenimo svoj život i stav. Tako da se sutra zauzmemo za kolegu kojeg sustav ugnjetava. Da ne prestanemo prokazivati ljude oko nas koji ne rade ništa, a primaju plaće. Da se jasno i na glas ogradimo od negativnih pojava. Da odbijemo dati podršku nečemu za što znamo da nije ispravno. Da od siromaha ne okrenemo glavu. To su mikrorevolucije koje će nas osloboditi, male hrabrosti koje će ljude oko nas inspirirati i pripremiti teren za neko novo društvo.

Link na cijeli intervju:
http://www.gkr.hr/Magazin/Razgovori/Tvorci-Nove-drzave-Hrvatije-2033.-Kako-zasto-i-za-koga

Link na zbirku “Nova država Hrvatija 2033.”
http://www.smashwords.com/books/view/397121

Link na priču “Lanac”
https://www.smashwords.com/books/view/398072

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s