Izbjegavanje svršetka

Snoputnik22. studenoga 2012.

Priveo sam skoro do samoga kraja novi rukopis. Riječ je o romanu koji nisam ni planirao, ni priželjkivao, jednostavno mi se dogodio. “Himne” su me totalno iscrpile. Istina je da se pisanje otegnulo na tri godine zato jer sam uzeo šest mjeseci pauze kako ne bih nakon odrađene polovine odustao. No po svršetku, dobar prijem publike dao mi je poticaja samo onoliko koliko je bilo potrebno da zaboravim kako sam se s tim pisanjem zlopatio. Zato nisam očekivao da ću se više hvatati pisanja, možda ne baš ikad-ikad, ali svakako ne u narednih 4-5 godina. Ali eto, kako reče Lenon, život ti se događa dok planiraš nešto drugo, pa se i meni dogodilo “javljanje” o priči kroz koju sam želio provući neke teme s kojima sam se već bavio u “Blockbusteru” (Tko i što stoji iza odluka koje donosimo) ali ovoga puta tražeći odgovore iz sasvim drugih izvora.

Sjećam se da je Mel Gibson na premijeri “Apocalypta” rekao kako je priča filma sklopljena oko njegove stare ideje. Navodno je godinama želio snimiti najdužu scenu progona ikad viđenu na filmu. Slično tome, skoro pa oduvijek imam želju napisati roman ceste pa sam oko te ideje složio roman “Narayan” (radni naslov). To vam dovoljno govorio s koliko emocija sam radio na rukopisu, osjećaj je kao da sam konačno nakon toliko godina dočekao omiljeni bend u svom gradu. Glavni lik propitkujući sebe putuje onim područjima koja su meni oduvijek bila jako važna i prateći ga na tim rutama imao sam osjećaj da i sam iznova prolazim kroz moje dvije terre magice; Istru i Indiju.

Sad, dva poglavlja do kraja, nakon što sam mentalno prošetao oko motovunskog brda, uz vinograde ispod Višnjana, kraj čempresa uz stari kaštel u Taru, uz Limski kanal, kroz crne borove do crvenih cijepova Fažane, od kamene špine u centru Peroja do Barbarige usput zastajkujući kako bi se potajice nabrao stručak mirisnog ružmarina iz nečijeg vrta… dalje kroz puteljke opasane gromačama oko kažuna iza crkve Sv. Foške, izležavao se po livadama i maslinicima, spavao pod vedrim nebom u Šijanskoj šumi…

Da ne govorim o plovidbi Gangesom do stepenastih hramova Benaresa, zaljubljivanje u pagode koje je u stijenama ljudska ruka isklesala prije više od tri tisuće godina, prevoženje bala čaja iz Darjeelinga duž brze Yamune do Allahabada, vožnja vlakom od Itarsija do Anantapura uz raskoš tapiserije istkane od vlažnih tropskih i listopadnih šuma premreženih brzim rijekama koje su nadsvodili kameni mostovi iznikli iz bambusovih dubrava… Nakon puta od Rijeke do Savičente, od Venecije do Delhija, od Kurukshetre do Bangalorea, ja već mjesec dana nemam želju dovršiti ovo putovanje. Ne želim se rastati od svog lika i predati ga dalje čitateljima na druženje, ne želim se probuditi iz tog sna. Ovakvo što mi se nikad nije dogodilo. Osjećam se kao kakva baka koja u krilu mazi uginulu mačku.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s